Antun Branko Šimić

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutljivu samoću

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Mi tihi samostanci bez Boga
u našim bijelim pustim sobama
zaboravljamo život

Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho

Ja skrećem s ceste u šumu
i gledam kako moje ruke bivaju sve plavlje

nevidljive prođu ulicama
i ko da kradu prostor
kroz koji idu

u se izgubljene
i teškom ćutnjom zaključane!