Ako se ikada sretnemo

»Misliš li«, pita Tess dok stojimo i gledamo u nebo, »da kad bismo imali neki uređaj za praćenje, neko svjetalce koje vidiš iz svemira, da bi se svima putevi tako zaobilazno križali kao naši?«

»Ne. Mislim da nam je... čarobno.«

»Znaš što, Tess, misliš da postoji cijeli uzbudljivi svijet negdje vani, ali bila sam u Dubaiju i Saint Tropezu, i na Floridi, i odsjedala sam u hotelima s pet zvjezdica, ali iskreno, nema ničeg boljeg od toga da sjedim ovdje u tvojoj kuhinji i jedem keks ako mi se jede. Ponekad su ti najbolje stvari u životu ravno pred nosom, znaš što hoću reći?«

Doma u kuhinji imali smo tanjur koji je mama kupila na odmoru na Tenerifeu, s ručno napisanim motom: Danas je prvi dan ostatka tvojega života.

pomislio sam kako bih se jednog dana mogao vratiti u Firencu, čak i živjeti ovdje, ako poželim. U ovom povijesnom gradu, mogao bih biti osoba bez prošlosti, osoba koja želim biti, tko god da to jest.

Ponekad su ti najbolje stvari u životu ravno pred nosom, znaš što hoću reći?

Danas je prvi dan ostatka tvojega života.

Stojim pod predivnim suncem na Polju čudesa i imam snažan osjećaj da je mama blizu i da mi se smiješi jer sam napokon shvatila.

»Našla sam ljubaznog čovjeka, mama, čovjeka koji shvaća tko sam«, u sebi joj kažem dok bijeli leptir leprša oko nas poput konfeta što plešu u zraku.

»Udaj se za mene!« kaže. »Ili, ako ne želiš biti u braku, samo budi sa mnom. Dođi, živi sa mnom, budi moja draga. Možemo se preseliti u Italiju!

Lice joj je bilo napeto od brige za moje zdravlje i zato sam pomislio, kao i svaki dan nekoliko puta, koji sam ja sretnik da sam s njom i koje sam ja govno.

Firenca je kao neki raj na zemlji i pomislio sam kako bi bilo nemoguće tu živjeti i biti nesretan