Finske čarape, kožne vozačke rukavice, odijelo s dvostrukim proredom, jakna od umjetnog krzna, kožni oficirski opasač, to su bile stvari koje je Sergej Dovlatov u kovčegu ponio u emigraciju. Mnogo godina poslije taj je kovčeg otkrio piščev sin i tako je gotovo slučajno postao tema i sadržaj ove knjige, a usput i neka ironična verzija žanra priča za laku noć. Dovlatov opisuje kako su te praktički bezvrijedne stvari bile zapravo sve što je stekao za trideset šest godina života u domovini, no svejedno baš ti, smiješni i odavno nepotrebni predmeti, izazivaju u njemu val gotovo prustovskih uspomena, koje su, kako sam autor veli, vjerojatno bile skrivene u naboru tih ubogih krpa i tako postale otponac za priče. U Kovčegu Sergej Dovlatov vodi nas u sovjetsku Rusiju šezdesetih godina 20. stoljeća, i u svakom poglavlju prepričava jedan sasvim poseban dio svog života. A ovaj pisac se zaista naživio različitih života u SSSR-u: od novinara i vojnika do umjetnika, reketara, pa čak i KGB-ovca… Dovlatov nije ogorčen i ljutit poput drugih emigrantskih pisaca, barem ne na tipičan način: on je pisac profinjenog crnog humora i dovitljivih minimalističkih opservacija; njegova je nostalgija pomalo komična, kao što je i njegova ironija prožeta ljudskošću. Dovlatov je poštovao i volio Tolstoja, Dostojevskog, Puškina i Gogolja, no njegov jedini pravi uzor bio je Čehov.
