Koliko je ljudi dok su vekovi proticali nalazilo duboku povezanost s ovim stihovima, koliko je ljudi kojima su ovi stihovi bezmerno pomogli – stihovi tako jednostavni, a istovremeno tako bogati značenjem i tako zgusnuti, napisani početkom XIV veka! Zateći se u „šumi gde tama prebiva“, usred duboke i bolne krize – moralne, duhovne, psihološke, političke čak ili nastale ma kojom kombinacijom ovih uzročnika – suočavajući se s njom usamljeni, kada više ne posedujemo mladalačku otpornost, već opterećeni dužnostima i lošim odlukama koje smo usput doneli, tako da nam je sudbina naizgled već zapečaćena; pa ipak, uprkos svemu tome, svojevoljno sići u strašni ambis i priznati svoje najskrivenije, najličnije manjkavosti, koje nas najviše ponižavaju, da bismo, kako Dante kaže na kraju speva, izašli „da opet ugledamo zvezde“:23 to je konačno putovanje i konačni epski podvig.