Zločin i kazna

razum služi strasti,

saspe na njih grom i pakao,

Raskoljnjikov se progura, koliko je god mogao, i smotri napokon ono, što je izazvalo cio taj metež i radoznalost.

Negdje sam," - pomisli Raskoljnjikov odlazeći, - "negdje sam čitao, kako neki čovjek, osuđen na smrt, sat prije smrti govori ili misli: kad bi sada morao da živi gdjegod na visu, na hridi, na tako uskom

prostorčiću, gdje jedva može da stane obadvjema nogama, a uokolo neka bude bezdan, ocean, vječni mrak, vječna samoća i vječna bura, te da ovako na aršinu prostora prostoji cio život, tisuću godina, vječnost, - bolje je i tako živjeti, nego odmah umrijeti! Samo da je živjeti, živjeti, živjeti

Kako god živio, - samo da živiš!..

đavo odnio sve to!"

žestok kao barut,

Pobjedničko slavlje, što se očuvao, što se je izbavio iz opasnosti, koja mu je prijetila, - ispunjalo mu je u ovaj čas cijelo biće,

Loše, što sam ja gotovo u bunilu... mogao bih istresti kakvu glupost...